Terapije koje spadaju u uobičajeni, standardni neurorazvojni pristup polaze od pretpostavke da su problemi motorike kod osoba sa oštećenjem nervnog sistema isključivo posledica tog oštećenja i nepravilnog rada mozga i drugih struktura nervnog sistema i da je zbog toga narušena koordinacija i kontrola pokreta.
Zbog toga, taj pristup se fokusira na trening i reedukaciju psihomotorike kroz ponavljanje pokreta sa idejom da će se podstaći formiranje novih šema koordinacije i kontrole pokreta.
Dakle, fokusiraju se na direktno delovanje na mozak i nervni sistem, a pri tome neurorazvojni pristup ne prepoznaje važnost mehaničkih kompresivno tenzionih parametara strukture tela.
Neurorazvojni pristup nema za cilj delovanje na strukturu tela i njenu promenu. Dakle, fokus tog pristupa je učenje pokreta i postizanje motoričkog napretka kroz podsticanje deteta na ponavljanje pokreta.
Sa druge strane se nalaze terapije koje imaju za cilj delovanje na strukturu tela i remodelovanje te strukture, ali na pasivan način. To znači, da se ta grupa terapija fokusira na delovanje na strukturu tela međutim to delovanje ne stavljaju u kontekst detetovog trenutnog nivoa motornih sposobnosti.
BDA je pronašao optimalan način i jedinstven je po tome što utiče na promene u strukturi tela tako što prvo stvara optimalne mehaničke uslove u telu deteta, a potom ga podstiče na spontanu aktivnost koja je primerena njegovim trenutnim sposobnostima. Na taj način ta spontana aktivnost deteta postaje izvor njegovog spontanog motoričkog razvoja. Proces reedukacije koordinacije pokreta se potom dešava spontano kroz detetove samostalne pokušaje i greške, a ne kao rezultat nametnutih šema pokreta kroz trening, što je karakteristika svih neurorazvojnih terapija.
BDA efekat zasniva na mehaničkoj stimulaciji kojom se pokreću određene adaptacione reakcije vezivnog tkiva.